holizam (prema grč. ὅλος: sav, potpun, cio).
1. Teorija u biologiji koja polazi od pretpostavke da je org. jedinstvo živoga bića, uzeto kao »cjelina«, bitno više od čistoga zbroja njegovih dijelova (»biologija cjeline«). Iz toga proizlazi da »cjelina« usmjeruje fizikalno-kemijske procese na kojima se temelje životne pojave. Holizam se razlikuje od vitalizma po tome što odbacuje postojanje »vitalnih sila«, i od mehanicizma, upućujući na to da je fizikalna deterministička metoda preuska za razrješavanje bioloških pojava. Utemeljitelj je holizma J. C. Smuts, a istaknutiji su predstavnici: J. S. Haldane, Adolf Meyer-Abich i H. Stofferr.
2. U psihologiji, teorijski pristup u duhu kojega se složene pojave, poput ljudskoga psihičkog života, razmatraju proučavanjem cjeline, a ne samo analizom njezinih sastavnih dijelova. Primjeri su holističkoga pristupa geštaltizam i psihoanaliza.
3. U sociologiji, načelo prema kojem društvene pojave valja proučavati kao stvarnost koja prethodi djelovanju pojedinaca i određuje ga. Društvene norme i vrijednosti, ustanove, organizacije, društvena slojevitost, društveni pokreti i drugi oblici skupnoga ponašanja i djelovanja nisu zbroj individualnih interesa i djelovanja, nego zasebna i sveobuhvatna cjelina kojoj su dijelovi čvrsto povezani i međuovisni. Za holizam se zalažu teoretičari društva različitih smjerova: A. Comte i teorija društvenog reda, K. Marx i teorija klasnoga determinizma, H. Spencer i teorija društva kao organizma, É. Durkheim i teorija društvene solidarnosti, T. Parsons i teorija društvenih sustava, N. Elias i teorija figuracije itd. Njima je zajedničko razumijevanje da su vrijednosti modernog individualizma i natjecateljstva izraz zahtjeva industrijskog društva, kao što su kolektivizam i suradnja izraz zahtjeva predindustrijskog ili agrarnoga društva. U oba slučaja ljudi ponajprije djeluju u korist održavanja određenoga tipa društva ili odnosa u društvu, a tek potom u korist vlastitih interesa. Zbog toga je holizam ne samo metodološko nego i teorijsko i etičko načelo u društvenoj znanosti. Danas se najviše primjenjuje u socijalnoj i dubinskoj ekologiji u smislu postulata o jedinstvenosti i općoj ravnoteži prirodnog i društvenog svijeta, pa se s toga stajališta kritički analiziraju ideje i prakse koje narušavaju holističko načelo opće ravnoteže.
